Back
a

Turbulencija

rat-u-bosni-20godina-posle

MARTENSOV ANDRIĆ ili RAZGOVORI O NOBELOVCU

Zapisi o knjizi San zvan Jugoslavija (Razgovori o Ivi Andriću) Michaela Martensa, Naklada Ljevak, Zagreb 2021 (168 str.)

Piše: Božidar Stanišić

Marketing i literatura

Je li teško zapaziti činjenicu da su knjige intervjua  sa velikim piscima, slikarima, režiserima, naučnicima… objavljivane u njihovim zrelim godinama? Veličinu podrazumijevamo, vjerujem, u proporciji sa značajem djela – i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Dovoljno će biti da zavirimo u određene biobibliografske podatke kako bismo se u to uvjerili. (Neka se čitalac ovog teksta sam podsjeti kada su objavljeni npr. Matvejevićevi Razgovori sa Krležom, te knjige u kojima su intervjui sa Mešom Selimovićem, Danilom Kišom… Napose, pominjem i Jandrićeve Sa Ivom Andrićem. Meni su dragi razgovori sa Rodenom, nastali potkraj kiparevog života, takođe oni sa Borhesom. Jedan od značajnih aktuelnih primjera je knjiga razgovora Šire Hadad sa Amosom  Ozom Što čini jabuku?)

Zašto  i kako se desilo da autoru poput novinara i publiciste Mihaela Martensa, nakon dvije objavljene knjige (U potrazi za junakomU požaru svetova – Ivo Andrić, jedan evropski život) bude objavljena knjiga razgovora? O Andriću, naravno. I bistrijima od mene jasno je da Martensa  nije lako povezati sa maločas pomenutim autorima, naravno i mnogim drugim, značajnim a nepomenutim. Ali, moram dodati: kako kome.

Jedna digresija 

U mom osvrtu Martensov Andrić, Marginalije o biografiji u Požaru svetova, objavljenom na ovom portalu 8. oktobra 2020, rekao sam da je neko  konačno morao napisati jednu obuhvatniju biografiju Ive Andrića… i bolje stranac negoli neko iz Regiona, te da je očito namijenjena široj publici, što uopšte nije loše. Takođe  da je plod,  prije svega, autorove fascinacije Andrićevim djelom; ima svojih uspona i padova. I danas bih ponovio da je nesumnjivo zanimljiva (i pored brojnih propusta), i da  je smatram dokazom kako je svaka biografija takođe portret svog autora, ali ni nakon čitanja Sna zvanog Jugoslavija ne bih odustao od tvrdnje da nije napisana isključivo  zbog autorove opčinjenosti djelom i životom jedinog južnoslavenskog Nobela za književnost.

Dakle, Andrić je povod, i to izvanredan, kako bi autor njegove biografije iznio i vlastite političke poglede, prije svega na komunizam, Tita i Jugoslaviju. Učinio je to nauštrb same biografije – tamo gdje se Martens raspričavao na njemu drage teme (u ime situiranja nobelovca u historijski kontekst XX stoljeća), te  frljacao statistikama pogodnim za instrumentalizaciju (recimo kada piše o stotinama hiljada žrtava Titovog režima), mogao je više no “koješta” reći npr. o Andrićevom odnosu prema Vuku i Njegošu.   Danas bih dodao da u toj njegovoj instrumentalizaciji povoda nema baš nekog naročitog poštenja, autorskog naravno. U suprotnom – Martens bi na te teme napisao zasebnu knjigu (ili nekoliko ovih, a jednu valjda obavezno naslovljenu Tito zločinac). Pročitao bih (i) tu knjigu da se iznova uvjerim koliko je danas, tri decenije nakon pada Zida, komotnije i prijatnije pisati o komunizmu kojeg više nema, a mentalnim veleslalolom izbjegavati teme neoliberalizma, militarizma i dominacije finansija nad svim i svakim, da ne govorim o izvozu demokratije kao špica dijamantne burgije za ciljeve krupnih centara moći. Htio bih povjerovati, i to vrlo rado, kako je taj veleslalom zapazio više no poneko među čitaocima Martensove knjige o Andriću.

Istina, ne budimo nikad previše optimistični.

 

Marketing i literatura, nastavak plus ponešto o šaranima 

Pretpostavljam kakav bi mogao biti izdavačev odgovor. (Treba li svim čitaocima/kupcima sijalica od 500 W da im obasja tržišni zakon ponude i potražnje? Istina, meni pokatkad zatreba. Jednog, već davnog proljeća,  u jednom hrvatskom gradiću upitao sam prodavca u ribarnici zašto u plastičnim bazenima ima malo šarana a tako mnogo pastrmki. Čovjek  mi je, pogledavši me podsmješljivo, odgovorio: “Gospon, sad je sezona potražnje šarana!”)

Što se tiče Martensovog odgovora (eventualnog, jer on zacijelo nema vremena da odgovara kojekome) na isto pitanje, tu nam je, vjerujem, od pomoći on sam. U svom odgovoru jednom profesoru (kojeg je, očito u ljutnji zbog upućenih mu negativnih kritika povodom U požaru svetova, skratio na početno slovo profovog prezimena), on se hvali: Knjiga se nedeljama nalazi u vrhu listi bestselera i gizda se pred publikom u izlozima knjižara od Novog Sada do Niša. O njoj se i dosta piše, govori i emituje. Više od toga autor ne može poželeti. (Da je Andrićevo djelo imalo nekog esencijalnijeg značenjskog uticaja na Martensa, razmislio bi o svojoj “skromnosti”? Ali, čega se obzirni ljudi stide, trgovci se tim ponose. O  tome bismo mogli možda više saznati od urednika Lagune Dejana Mihailovića, kojeg je Martens citirao u jednoj prilici; parafraziram: Kako god da se o jednoj knjizi piše, bolje je nego da se o njoj ćuti. Prevedeno: Ko kupuje prećutane naslove? Niko.)

I tako, gizda se, prema Martensu, njegova knjiga kao da nije u knjižarskim već u izlozima butika sa vjenčanicama (i drugom opremom za tvoja sam-tvoj sam do groba, ako zatreba i  kasnije), ali taj iskaz “skromnosti” nimalo ne smeta autoru da u novoj knjizi, u razgovoru sa Glorijom Lujanović (Oportunist u svom vremenu) izjavi: Andrić po cjelokupnoj svojoj prirodi nije bio čovek za javnost – s jednim izuzetkom. Vrlo je strateški radio na popularizaciji svojih djela. Iako ne voli javne nastupe, u veljači 1954. godine, primjera radi, putuje u Švicarsku kako bi čitao odlomke iz Travničke kronike, koja je upravo objavljena u njemačkom prijevodu. Ali čim je bio dovoljno poznat, izbjegavao je skoro sve javne nastupe. Zar  među Martensu simpatičnim piscima/kritičarima/novinarima iz Regiona, nema onih koji znaju izvanredno dobro vući strateške poteze u kuhinji koju Kiš u Času anatomije naziva “književnom”, naravno nagrade i priznanja raznorazna uključujući, a ni pozicije ne zanemarujući? Kad citira Kiša (O mrtvim piscima prolaze svakakve gluposti), Martens nas može podstaknuti na pomisao da zadatak  biografa mrtvog pisca nije da posmatra ponašanja i karaktere živih pisaca.

168 napuhanih stranica 

U svojim Napomenama uz ovo izdanje (on predviđa i srpsko i bosansko? kaj bre – toliko se ne razumijemo?) Martens informiše čitaoce:  Nekolicina intervjua skraćena je i u manjem obujmu kako bi se izbjegla ponavljanja. U nekoliko slučajeva su odgovori naknadno prošireni kako ne bi bilo udvajanja. Ipak nije bilo moguće sasvim izbjeći pojedina ponavljanja, osobito u vezi s “Pismom iz 1920” godine ili u vezi s motivacijom za pisanje biografije, što je često jedna od tema razgovora.

Netačno! Tih ponavljanja je previše. (Zar Martens ne drži do pravila da knjiga mora biti uzbudljiva? To je glavni postulat njegove poetike iznesene u ovoj knjizi, naravno nekoliko puta, ali o tome kasnije).

Pročitajte ovu knjigu, pa se uvjerite… Ako bude strpljivijih čitalaca Sna zvanog Jugoslavija, možda će neko izračunati koliko puta Martens ponavlja iste stvari u 11 intervjua. (Maloljetni sin jednog mog italijanskog prijatelja, vrativši se iz kina u kasne sate, objasnio je roditeljima: “Nisam ja napuhao film već režiser!” Jedan moj prijatelj koji, istina, knjigu nije pročitao do kraja jer je u ovoj ponavljanja “koliko ti duša poželi”, poslao mi je poruku:  “Rekao bih da je Martens, ponesen velikim i nezasluženim odjekom svoje knjige o Andriću, sklepao ovu drugu… Bilo je zacijelo zarade od prve pa neka onda bude i od druge! To mi baš zvuči novinarski…”)

Autor i izdavač su imali dva rješenja: da publikaciju pročiste od ponavljanja ili da to, kad je već aktuelna sezona šarana, bude knjiga razgovora sa Martensom koje bi vodio samo jedan novinar. Ovakva kakve jeste – iako korisna na svoj način, paradoksalan  ili ne, mogla je ostati tamo gdje je nastala, dakle u “rasutom” stanju – na portalima i u listovima u kojim su objavljeni intervjui sa autorom U požaru svetova (povodom triju izdanja – u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj).

Komično je da autor svakom od sagovornika ponavlja, kao neku mantru, da je na Andrića “potrošio” sedam godina? Meni jeste. Ipak nije jasno – je li to bilo puno radno vrijeme ili onako-onako, nakon redovnih novinarskih aktivnosti, tokom vikenda itd. To zna on, Michael Martens.

San zvan Jugoslavija – strateški naslov 

Naslov  – primarno marketinški.

Andrić po drugi put u naslovu odbio bi i najradoznalije? Ovako – knjiga se bolje gizda u knjižarama (i papirnicama) od Bogojeva do Pazina, od Čakovca do Prevlake. Aferim ako je naslovom pogođeno u sridu! Ako se bude gizdala i od Izačića do Neuma, pa od Horgoša do Preševa, neka to izdavači imaju na umu.

Sekundarno – ideološki.

Iako na svoj način u ovoj, drugoj knjizi unekoliko nastoji da “popravi” svoje negativno mišljenje o nastanku Jugoslavije (i on bi, eto, da je bio na mjestu Ive Andrića, bio za Jugoslaviju) izneseno u biografiji (kratko sažeto bilo bi: Što ste rušili K.und K Monarhiju, ako ste započeli eksperimentisati s jednim projektom unaprijed osuđenim na propast?), Martens diskursom o jednoj zemlji koje više nema zapravo implicitno ideologizuje svoje protivljenje bilo kojoj vrsti socijalizma. Znano mi je – svaki kritički redak napisan u to ime, on je u svojim intervjuima označio određenim terminima (nostalgičari komunizma, jugonostalgičari itd.), pa će i mojoj malenkosti, bez obzira što propast Jugoslavije objašnjava u hegelijanskom ključu (parafraziram: što je bilo za propast, moralo je propasti itd.) lako biti prikrpljen neki od ovih.

Svejedno, naslov je neodgovarajući.

U mom prethodnom osvrtu nisam želio doticati taj argument, ali U požaru sv/j/etova (srpsko i bosansko izdanje) je tipičan primjer sintagme istrgnute iz proznog konteksta. Ako pažljivije pročitamo Andrićevu Ženu na kamenu, iz koje je naslov istrgnut, uvidjećemo da je sav tok misli Marte L. određen dramom starenja, bez ikakve veze sa bilo kakvim makroplanom istorije. Ni hrvatski naslov nije najsretniji (Vatra u vatri): ako je Andrić oportunista, otkud vatra u takvima? Valjda bi trebalo biti samo nekog pepela! Ili samo sluzi koju ostavlja puž? (Ima o tome nešto u Zapisima pored puta).

Bez obzira na sve moguće (i svete) poetske slobode u vezi sa odabirom naslova, više nego nešto mi govori da je naslov San zvan Jugoslavija ponajprije mamac za kupce.

Obućarevo – takođe iznad koljena (?)

Knjiga U požaru svetova izazvala je priličnu pažnju u Regionu, takođe kod “međunarodne” publike (pardon – publike njemačkog govornog područja) i, bez obzira na brojne propuste i manjkavosti, na svoj način ukazala na evropsku dimenziju Andrićevog djela. (Istina, to je putem dobrih pogovora i predgovora prijevodima njegovih proza već bilo jasno svakom, iole pažljivom evropskom čitaocu.) Sa tom pažnjom “rastao” je i njen autor, toliko da je objavio i San zvan Jugoslavija. (Martens se nada engleskom i španskom prijevodu, a lično se nadam da će bar ta izdanja imati nekakav kritički dodatak. Kritički, a ne onakav kao što je predgovor Nebojše Lujanovića Snu zvanom Jugoslavija,  u kojem autor ne dovodi u pitanje Andrićevo djelo, pa čak /!/ ni ličnost tog pisca, ali se prema prethodnoj knjizi M. Martensa odnosi kao da u ovoj ničeg spornog nema. )

Ta knjiga imala je odjeka. Njen autor  se s lakoćom našao u fokusu zanimanja. Ali, teško je izbjeći osjećaj popularnosti, još teže osjećaj vlastite važnosti. To znaju i vrapci u žbunju. Znaju li ti vrapci da osjećaj popularnosti ipak nije majka Znanja, to mi nije poznato – ali vidim da je nekakav osjećaj važnosti Martensu dao krila da opservira povijest i generalizuje određene fenomene o kojima postoji i te kakva literatura. Korisna, dakle znalački napisana. (Je li mu znana poslovica sutor, ne ultra crepidam?) Evo jednog primjera, sa istaknutim “nespornim” detaljima – ako su jasni Martensu, trebali bi biti jasni i drugim postolarima koji posegnu za “radovima” iznad koljena:

Ključna intelektualna slabost disertacije (Ive Andrića, napomena BS) posljedica je ahistoričnog pristupa. Andrić promatra osmanska vremena isključivo u kontekstu propasti i zaostalosti. On propast i zaostalost iz vremena opadanja Osmanskog Carstva, onog koji su njegovi roditelji, odnosno generacija njegovih bake i djeda pamtili, projicira na cijelo razdoblje osmanske vladavine. Tako bi ispalo da je, recimo, i krajem petnaestog vijeka Osmansko Carstvo već bilo „bolesnik na Bosforu“. Međutim, pitajmo se kako bi u tom slučaju bila moguća ekspanzija kakva je postojala od Maričke bitke iz 1371. do opsade Beča iz 1683. Odgovor je jasan: nema carstva koje je postalo carstvo zato što je bilo nazadno. Carstva postaju carstva jer su u određenom povijesnom trenutku napredna u odnosu na svoje susjede. Propast dolazi poslije. Ne može se priča o Rimskom Carstvu ispričati samo preko vremena propasti i barbarskih invazija pred kraj njegova postojanja… (O nezgodi zvanoj rođenje, Razgovor s Jasminom Agićem).

Martens je jedan od interesantnijih postolara koje sam imao priliku susresti u posljednje vrijeme. Pa njemu je, molim lijepo, jasno, dakle kao dan, molim lijepo toliko jasno da se impersonalno skriva iza odgovora, koji bi, molim lijepo, a sve ne kazujući moj je odgovor, morao biti odgovor svih nas, svih dakle neukih, toliko k tome neprosvećenih, da nekog vraga moraju čitati i, molim lijepo, razmišljati – ako je dopušten takav čin pred onima koji izbjegavaju sveto možda? – i o napretku carstava, pa im nikako, dozvolite uz isprike koja su i izvinjenja, nije jasno na kakav se to napredak misli: ekonomski, kulturni, militarni? Eto, sad se mučim gdje da strpam Džingis-kana i još kojekoga od Sumera pa naovamo, koji su stvarali carstva – u kakav pretinac “napretka”. Ali, hvala Martensu što me bocnuo da se iznova upitam  šta bi bilo od ove nam kuće Evrope da je Beč onomad pao, slučajno ili ne, a o Amijenu da ne govorim i tako dalje i tako bliže?  Priča o Otomanskom carstvu? Andrić ju je, ipak a nažalost  onih koji to ne vide, ispričao i svojom pričom o Mehmed-paši Sokoloviću, dakle onom koja je jedan dio ili, bolje reći, jedno od ogledala Otomanske imperije iz perioda uspona.

Ali, to nije sve. Ima kod Martensa i drugih zanimljivih opažanja. Tako on u razgovoru sa

Franjom Šarčevićem (Putnik sa lažnom putovnicom), veli: Ja nemam ništa protiv Jugoslavije i mislim da bih se, da sam oko 1914. godine bio mladi Srbin ili Hrvat, možda mogao zauzeti za jugoslavensku ideju. Ali se ipak mora ukazati i na to da je ta ideja dvaput propala. A tko ukaže na to da je Jugoslavija propala i kako, taj je u očima izvjesnih jugonostalgičara ili srpskih nacionalista odmah „antijugoslavenski“ nastrojen. Ne treba zaboraviti ni da jugonostalgija i srpski nacionalizam ne moraju biti ista stvar, ali da između tih dviju ideologija postoji izvjestan presjek skupova. To su često isti oni ljudi koji tvrde da su za raspad Jugoslavije krivi Njemačka ili Vatikan. Ja tu uvijek postavim protupitanje: ako je Jugoslavija zaista uništena izvana mimo volje njezinih stanovnika, onda bi danas u svakoj državi, koja je nezavisnost stekla kao žrtva raspada Jugoslavije izazvanog stranim silama, morala odavno postojati neka moćna stranka ili pokret za ponovno ujedinjenje zemlje. Gdje su te stranke i pokreti i gdje su njihovi birači? Odgovor glasi: naravno da ih nema, jer je legenda o raspadu Jugoslavije zbog stranih sila bajka, iako zaista vjerujem da je u Njemačkoj, Austriji, Vatikanu i Sjedinjenim Državama bilo pojedinih čimbenika koji su se radovali samouništenju male jugoslavenske imperije, poteklom ponajprije iz Srbije.

Šta je tu sporno? Naizgled ništa. Uostalom, Martens slovi i kao ekspert za Balkan. (Nije rečeno nigdje je li za cijeli ili samo za jugozapadni, ali nije važno.) On, budući da je ekspert, sebi je dao zadaću da ponavlja i sve naše otužne a prežvakane konstatacije. Otud on mora ukazati, otud on mora analizirati već analizirano, k tome, sve kao usput, plasirati ono o legendi koja je bajka (istina ne precizira je li to neki novi žanr, publicistički ili književni?). Omaškom, biće onom frojdovskom, u prvi mah sam ono radovali pročitao kao radili, pa se ispričavam Martensu jer sam nesvjesno, valjda pod uticajem kojekakvih tamo neozbiljnih historičara, pomislio na barem nekoliko naslova u kojim se evidentno podcrtava rad na podrivanju i rušenju ne samo Jugoslavije, već i cijelog komunističkog bloka. Ipak, Martens je krvavo u pravu: “krivi smo mi” (citiram  Balaševića, to je rekao prije mnogih kod nas). Ne, nije kriv Martens. Nije, uostalom, kriv ni Fortinbras kad na kraju Hamleta stiže u Elsinor. Nije kriv Martens ni kad me podsjeća na ovaj Šekspirov  lik. Martens je nevin, vjerujem, i u vlastitim očima: pitaš me, odgovaram ti. Valjda sam i ja bez krivice ako velim a sve inspirisan njegovim knjigama: jesu li nam martensi korisni? Pitanje je retoričko. Kako da nam ne budu korisni ljudi koji govore? Tako znamo i šta misle o nama, a misleći o nama govore mnogo i o sebi. I to daleko više nego što su možda i sanjali.

Snu – moja malenkost, zatim jedna podudarnost

Našao sam se, bezimen, u maločas pomenutom razgovoru, u Martensovom podsjećanju na prigovore među kojim mu je zasmetala  imperijalna imaginacija. U mom slučaju nisam mu prigovorio zbog Tita, već zbog početka knjige U požaru svetova. Takve retke, u poglavlju Bogovi i duhovi, u kojem je Bosna na izmaku otomanske uprave zemlja u kojoj na svakom orahu vijećaju đavoli itd. nije napisalo niti neko posljednje piskaralo francusko, englesko, rusko, njemačko prije 150 godina, na putovanju kroz taj kraj. Ako u tom poglavlju (I drugdje još) nema imperijalne imaginacije, ako nema implicitne civilizacijske misije – onda ih nema nigdje. Tj. ne postoje.

Kad je već riječ o početku, Martens ima ovakvo mišljenje o počecima Andrićevih djela: Andrić nije bio majstor za spektakularne početke. Njegova proza rijetko kad počinje fanfarama. Boljim fanfarama majstor-Martens nije mogao započeti Andrićevu biografiju – orah, na orahu đavo a sve u Bosni.

Iako bezimen, nalazim podudarnost Martensovog i mojeg mišljenja o Pismu iz 1920.  Moj esej, koji je lako naći i putem kataloga Narodne biblioteke Srbije (Ivo Andrić – uno sguardo dai margini dell’Europa Stanišić, Božidar чланак – саставни део | италијански | 2010 Извор: Ivo Andrić, scrittore e diplomatico europeo: atti del convegno, Gorizia, 1-2 ottobre 2010. – Str. 20-30*), sadrži refleksije vrlo slične Martensovim. Prije 11 godina on nije bio ni započeo da radi na Andrićevoj biografiji. Tako Martens i moja malenkost dođemo kao neki tamo Kant i Laplas ili neki tamo Bojl i Mariot, sve nezavisno jedan od drugog misleći istu stvar.  Ali, već naviknut u Italiji da gledam cijele pasuse iz mojih pogovora određenim izdanjima Andrićevih djela navedene bez traga navodnika u recenzijama, gledam na to s osmijehom onih koji smatraju da ne treba gubiti vrijeme kritikujući takva pera.

Srednja Evropa – spužva za evropski jug

Postolar ne miruje ni kad donosi zaključke o novijem dobu, već po navici – ode mu ruka prema gore. Evo kako izgleda jedan dio razgovora sa Josefom Kirchengastom, Nasilje kao angažman 

Pitanje JK:

Kao dugogodišnji dopisnik veoma dobro poznajete Istočnu, ali prije svega Južnu Europu, a sada živite u Beču. Ima li pojam Srednje Europe kao kulturno nasljeđe Habsburške Monarhije danas na tom prostoru još ikakav značaj?

Odgovor MM: Ima za intelektualce. Za opću populaciju na Balkanu taj je pojam na veoma praktičan način vrlo privlačan: te zemlje krvare jer se najbolje generacije masovno iseljavaju ovamo, u Austriju, u Njemačku, u Švicarsku. Možda ti ljudi i ne znaju ništa o diskusiji o Srednjoj Europi niti o odgovarajućim intelektualnim konstrukcijama. Ali Srednja Europa postoji kao činjenica i upija Južnu Europu poput spužve.

Za koje intelektualce? Za one u opštem smislu (starijem od balkanizma, naravno) – prema kojem su to svi koji “rade glavom”? Martens je ipak jasniji kada govori o “općoj populaciji” (termin – zanimljiv! K tome, ko za šta šiša boraniju? Pa tu je  spužva da je upije). A spužva – jasna kao sunčan dan. Trijumfalizam autorov – skriven? Ako neko misli da jeste, vjerovatmo je otkrio formulu za glupost: sve je tako, ničeg nema između redova. Mi mislimo na vas južnjake, toliko da vas upijamo, pa mi smo, bokte tamo, spužva. Martens mi je i ovdje korisniji od brisača na autu: skida i svaku maglu sa mita o Srednjoj Evropi (ništa Muzil, ništa Frojd, ništa Klimt – nisu oni za svakog): to je “spužva”, upija – zna se koga – i sve je teža. Ili, rečeno prizemnim rječnikom ekonomije u progresu, takođe je Martensova Srednja Evropa pobjednik nad Zidom. Nema slučajnih pobjednika.  Vama na sud kako to zvuči – martensovski ili hegelijanski? Ili se samo duboko varam o Svjetskoj spužvi na konju koji jaše naprijed, i samo pravo, pravo? (Imao sam, prije petnaestak godina, javnu debatu sa jednim italijanskim piscem. Budući tuttologo, pačao se u svja i svašta pa mi je rekao, kao da sam poverino bio predstavnik nekog komunističkog establišmenta, kako je pad Zida najnormalnija stvar – sa čim sam se složio – a aktuelna dominacija tzv. prave Evrope (koja onu “krivu” na svoj način još drži u školskoj klupi) produkt tehnološkog progresa pa je normalno da neko ko je slabiji poklekne. Pred kraj je upitno, u stilu jel’ tako, povisio glas na što sam, valjda da ga opomenem, snizio moj pitajući ga vidi li on ikakvih pokleknuća u sistemu pobjednika. Zaprepaštem tim pitanjem izmrmljao je tek nekoliko opštih mjesta o stabilnosti, ekonomskoj, militarnoj itd. )

Prostor za glasine 

Koliko je Martens u Požaru sumnjičav prema Jandrićevim razgovorima sa Ivom Andrićem, toliko ima povjerenja u Dnevnik jednog nikoga Branka Lazarevića. On o Lazareviću ima visok sud, daje mu dosta prostora u Požaru bez obzira na neprovjerenost činjenica navedenih u Dnevniku čini se da je zadovoljan što i on sam, biograf,  prenosi glasine, osvetnički akcentovane u toj knjizi, zatim one koje i danas kruže u Beogradu (i drugdje) o Andriću fratarskom kopiletu itd.  Za to Martens ima svojih opravdanja. Evo jednog: Čak i ako su, dakle, ondašnje glasine o Andrićevu izvanbračnom porijeklu netočne – a ja smatram da postoje čvrste naznake za to da upravo jesu netočne – biograf ipak mora uzeti u obzir i to kakav bi utjecaj takve glasine mogle imati u ono vrijeme. Samo zato se u knjizi bavim tim glasinama, kako bih ih zatim opovrgnuo. Ali možda je to za neke recipijente bilo suviše komplicirano. Oni se ponašaju upravo kao da i 2020. godine još uvijek moraju Andrića braniti od „optužbi“ o izvanbračnom podrijetlu… (Razgovor sa Gojkom Borićem).

Možda će neko od čitalac Požara u poglavlju Očevi i oci naći Martensova opovrgavanja. Nisam bio te sreće (ili pameti?)… Ali podudarnosti sa glasinama oko Andrićevog porekla svakako su upadljive… (Martens, u pomenutom poglavlju, pozivajući se određene detalje iz pripovijetke Bife Titanik). Ako neko pronađe opovrgavanja, hoće li se zapitati s kojim pravim ciljem je Martens dao toliko prostora glasinama. Da knjiga bude uzbudljivija? 

Pa da i ja jednu prozborim o čitaocima: neka o svemu tome sude i oni, po mogućnosti savjesno. Lazarević je, naravno, spominjan i u Snu. Istina u knjizi intervjua Martens ima još nešto, čini se ispripovijedano u konspirativnom “smislu” a sve u stilu šu-šu-šu. (Nisu glasine svojstvene samo Beogradu, u Velikom selu oliti globu zemaljskom ima raznolikih čaršija. Međutim, Region je specifičan i po tome što glasina započne svoj put  kao prva riječ u u igri gluhih telefona:  npr. cipela na početku prijenosa od uha do uha lako završi npr. kao mrkva; nit je cipela povrće, nit je mrkva obuća, je li tako ili nije?)

 Jedna mi je osoba, čije ime ovdje ne mogu navesti, a koja je vrlo dobro upoznata s Andrićevim životom, prilikom jednog ručka u Beogradu 2013. godine govorila kako postoje naznake ili čak i dokumenti prema kojima je Andrić za vrijeme okupacije surađivao s Gestapom – ali na određeni način sa časnim namjerama.  Ta mi je osoba rekla kako je Andrić Gestapu namjerno davao beznačajne ili čak i pogrešne informacije kako bi zaštitio svoje sunarodnjake. Izričito naglašavam da ne mogu procijeniti je li bilo kontakta između Andrića i Gestapa. Nisam pronašao odgovarajući dokument o tome niti znam postoje li oni uopće. Vjerojatno ne, jer bi ih inače netko već odavno objavio.

De, ustani Andriću Ivo iz groba, pa zahvali Martensu što ovo o jednoj osobi vrlo dobro upoznatoj sa tvojim životom (biće da je neki duh, nevidljiv, koji te pratio a ti nisi znao ama baš ništa o njegovoj misiji) nije objavio jer nije pronašao odgovarajući dokument. Vješt je Mihajlo, nema mu se šta prigovoriti. Možda ipak “ponešto”? S tim da računamo na pomoć Krležinu, prisjećajući se njegove refleksije o gluposti – parafraziram: sve je smrtno osim gluposti. Ima li boljeg pomagača glasinama od njene ekscelencije? 

Kontradikcije u Snu

Nisu rijetke, pogotovo ako čitalac upoređuje određene detalje iz Požara sa onim iz razgovora. Jedna od upečatljivih je Martensova tvrdnja o Andriću oportunisti u Požaru, dok u se u Snu pravda kako je to spomenuo samo četiri puta. Zatim, na jednom mjestu u Snu veli da mi je stalo do mišljenja Krešimira Nemeca i Zanete Đukić Perišić, a korak-dva dalje nailazimo na Martensa koji tvrdi kako u Regionu ima mnogo mjerodavnih istraživača Andrićevog djela.

Dalje, nakon toga…

Martensova “poetika” recepcije knjiga

Primam dosta reakcija od ljudi koji mi se obraćaju govoreći kako nisu znali ništa posebno o Andriću, Balkanu i Jugoslaviji, no da su ih prikazi potakli da pročitaju knjigu te da im se knjiga jako dopala. To su ljudi za koje ja pišem, a mnogo manje me interesira sud malog kruga stručnjaka i „andrićologa“. Generalno je akademski svijet grupica ljudi koji citiraju jedni druge bez pravog utjecaja na bilo što osim vlastitog kružoka. Ali ne želim reći da mi uopće nije stalo do mišljenja takvih ljudi, kao što su Žaneta Đukić Perišić iz Beograda ili Krešimir Nemec iz Zagreba, jer njihov rad jako cijenim. Ipak, presuda „neprofesionalnih čitatelja“, ako mogu tako reći, za mene je važnija. Oni su obično najbolji i najozbiljniji čitatelji (Tito, Andrić i Osmansko carstvo, razgovor s Muharemom Bazduljem).

Ne znam je li ovo bolje progutati sa sodom bikarbonom ili dobrom čašom pelinkovca, ali imam preporuku: nikako uz pomisao da Martensove nepofesionalne čitaoce (to su oni kojim se knjiga dopala) zamislimo kao hirurge pa… Ne zakukala nam majka od “ozbiljnosti” njihova zahvata! Ali, odmaknimo se od hirurgije i jeze iz pomenutog zamišljanja – zar presuda takve vrste nije bila važna i jednoj Mir-Jam? A kad već spominjem ovu besmrtnu divu srpske literature kao obogotvorenja banalnosti, spisateljicu koja je uživala u dopadanju određenoj publici (lako je rješavala sve estetske dileme jednim ovo mi se sviđa a ono mi se ne sviđa), da podsjetim čitaoce ovih zapisa da je Martens isto tako lako razvezao čvor enigme dobre i loše literature jednostavnim  zaključkom da je dobra ona koja uzbuđuje čitaoce.   (Na to je ukazao ubjedljivo Mirnes Sokolović u svom osvrtu U POŽARU PISACA: Laki hod po Andrićevim mukama: …u tri riječi uspijeva definisati šta je to dobro pisanje, dajući prilog književnoj kritici koja tu univerzalnu formulu nije uspjela izvesti stoljećima (…) Martens dobru i lošu književnost dijeli prema onom što “ljude uzbuđuje danas”).

A na kraju Sna – jednostavna jednadžba

Naposljetku se sve svodi na jednostavnu jednadžbu: mnogo je ljudi knjigu pročitalo sa zadovoljstvom i zanimanjem. Oni kojima se ne dopada što ja pišem o Andriću, morat će se pomiriti s tim da ću pisati i objavljivati još knjiga o njemu – a ja ću se morati pomiriti s tim da moj rad pored pohvala dobiva i kritike. Čini mi se da je to dobra nagodba. 

Divota – moraće se Martens pomiriti sa negativnim kritikama, moraće se pomiriti se njegovi kritičari sa činjenicom da je on još uvijek u sedlu i… Mirna Bosna.

Post a Comment