Back
a

Turbulencija

basara-ninova-nagrada

Džordž Orvel: Zašto pišem (2)

Sve ovo iznosim jer mislim da se ne mogu utvrditi pobude zašto se
neki pisac latio pera, ukoliko se ništa ne zna o njegovu prijašnjem
životu.

Njegove će teme biti određene vremenom u kojem živi – to
barem vrijedi za nemirno, revolucionarno doba poput našeg – ali prije
negoli je počeo pisati, on je zacijelo stekao stanovito emocionalno
iskustvo kojeg se nikad neće u potpunosti otarasiti.

Priroda njegova
posla, nedvojbeno, nalaže mu da disciplinira svoj temperament i pazi
da ne ostane na nekom nezrelom stupnju svog razvoja, ili u nekom
izopačenom raspoloženju;

no, oslobodi li se potpuno svojih prijašnjih
iskustava i utjecaja, ubit će i svoj poriv za pisanje.

Uz, možda,
potrebu da se zaradi za kruh, mislim da

postoje četiri glavna motiva
zbog kojih netko piše, barem što se tiče proze.

Ti mitovi djeluju na
svakog pisca, doduše ne uvijek svi jednakom snagom i njihov se
odnos mijenja od vremena do vremena u svakom piscu već prema
sredini i prilikama u kojima pisac živi i radi.

Ti su motivi:

1. Puki egoizam.

Želja da se prikažete pametnim, da se o vama
govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima
koji su vam se posprdno podsmijevali u djetinjstvu, itd., itd.

Laže
svatko tko kaže da to nije njegov motiv, i to vrlo jak. Taj motiv
nalazimo ne samo u pisaca, nego i u znanstvenika, umjetnika,
političara, odvjetnika, u poslovnih ljudi koje prati uspjeh – ukratko on
je svojstven cijeloj kremi ljudskog društva.

Velika većina ljudi nije
sebična i kad prijeđu tridesetu odriču se osobnih ambicija, u mnogim
slučajevima odista ih napusti svaki osjećaj da su uopće netko i nešto
– te žive uglavnom za druge ili ih jednostavno samelje prenaporan
rad.

A uz njih živi i manjina nadarenih, svojeglavih ljudi koji žele svoj
život iskoristiti do kraja, a pisci pripadaju tom soju ljudi. Ozbiljni i
pravi pisci, usudim se reći, svi su uglavnom taštiji i egocentričniji
nego novinari, mada su manje pohlepni za novcem.,

2. Estetski entuzijazam.

Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s
druge strane, u riječima i njihovu valjanom slijedu. Ugoditi srazom ili
skladom jednog zvuka uz drugi, sažetosti dobre proze ili ritmom dobro
sročene priče.

Željeti da se podijeli jedno iskustvo koje smatramo
vrijednim i koje ne bi valjalo ostaviti neizrečenim.

Estetski je motiv
vrlo slabašan u mnogih pisaca, ali čak i pisac pamfleta ili udžbenika
upotrijebit će svoje omiljene riječi i izraze koji mu se dopadaju s
neutilitarističkih razloga, ili se može zainatiti i odlučno zahtijevati
određen tip slova, određenu širinu margine i slično.

Osim željezničkog
voznog reda, ni jedna druga knjiga nije bez estetskih vrijednosti.

3. Povijesni poriv.

Želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom
svjetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva.

4. Politička svrha.

Ovdje riječ »politika« upotrebljavam u najširem
smislu te riječi. Želja da se svijet uputi određenim smjerom, da se
utječe na ideje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore.

Ponovo, nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana.

Nazor da
umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je politički nazor.

Jasno se može vidjeti zašto ovi različiti motivi moraju biti u
protuslovlju jedan s drugim i zašto moraju kolebati od jedne do druge
osobe i od vremena do vremena.

Po prirodi – ako svoju »prirodu«
uzimate kao stanje koje ste dostigli čim se osjetite odrasli – ja sam
osoba u kojoj će prva tri motiva pretegnuti nad četvrtim. Da sam živio
u mirno doba, pisao bih kićeno i čisto deskriptivno štivo i mogao bih
ostati potpuno nesvjestan svojih političkih pristranosti.

Najprije sam
proveo pet godina na nepodobnu poslu (Indijska imperijalna policija u
Burmi) i tad sam iskusio siromaštvo i pretrpio osjećaj neuspjeha.

To
je potkrijepilo moju prirođenu mržnju vlasti i po prvi put sam bio
potpuno svjestan postojanja radničkih slojeva, a moj posao u Burmi
pomogao mi je da sam donekle shvatio pravu prirodu imperijalizma;
no, to iskustvo nije dostajalo da mi dade točnu političku orijentaciju.
Tad je došao Hitler, pa građanski rat u Španjolskoj itd., itd. Krajem
1935. još mi uvijek nije uspijevalo da se čvrsto odlučim. Sjećam se
pjesmice koju sam napisao tih dana, opisujući u njoj svoju
sumnjičavost.

Vikend+ // Boris Buden: Školovanje za glupost

Post a Comment