Back
a

Turbulencija

psihologija-uspeha

Džordž Orvel: Recenzija – Adolf Hitler »Mein Kampf«

… u to je
vrijeme Hitler još uvijek štovana ličnost.

On je taj koji je ugušio
njemački radnički pokret, pa su mu stoga imućne klase sve rado
opraštale. I desničari i ljevičari slagali su se u vrlo plitkoj predodžbi
da je nacional-socijalizam samo jedan novi oblik konzervativizma.

Tad se odjednom ustanovilo da Hitler ipak nije štovanja vrijedan.
Kao jedan od dokaza tog mišljenja, Hurst and Blackett izdali su
njegovu knjigu u novom ovitku objašnjavajući da će sav prihod od
prodaje knjige biti priložen Crvenom križu. Ipak, unatoč svemu, teško
je jednostavno na temelju sadržaja Mein Kampfa povjerovati da su se
izmijenili Hitlerovi ciljevi ili njegovo mišljenje. Ako usporedimo
njegove riječi koje je izgovorio prije godinu dana s riječima koje je
rekao prije petnaest godina, onda nas zapanjuje krutost njegova
uma, nepromjenljivost njegova nazora na svijet.

U njega je
okamenjena sanjarija čovjeka zanesena fiksnom idejom koja ostaje

psihologija-uspeha

pixabay.com

gotovo netaknuta bez obzira na prigodna skretanja kojima se poslužio
da bi ostvario svoju politiku sile.

Vjerojatno, prema Hitlerovu
vlastitom mnijenju, rusko-njemačka pogodba je bila samo mala
izmjena u redu vožnje. Prema planu postavljenom u Mein Kampfu
valjalo je najprije pregaziti Rusiju, a potom, predmnijeva se,
Englesku. A sad, ispalo je obratno.

Valjalo je najprije obračunati s
Engleskom, jer se Rusija dala lakše potkupiti. Ali, Rusija je na redu
čim Engleska smalakše – kako se barem Hitler, jamačno, nada.

Desnica makar kritikuje birokratiju, levica ni to – Dejvid Grejber

Hoće li sve ispasti baš tako, naravno, drugo je pitanje.
Pretpostavimo da se Hitlerova zamisao obistini. On zamišlja, u
budućnosti od stotinjak godina, nekakvu postojanu državu u kojoj će
živjeti 250 milijuna Nijemaca na golemu »životnom prostoru« (koji bi
se pružao do Afganistana ili tamo negdje), nekakvo užasno bezumno
carstvo u kojem se, u biti, nikad ništa neće događati osim što će se u
njemu mladež uvježbavati za rat i neprekidno se rađati svježa hrana
za topove.

Kako li mu je samo uspjelo da tu svoju monstruoznu
zamisao počne sprovoditi u djelo?

Lako je tvrditi da su ga neko
vrijeme novčano potpomagali veleindustrijalci jer su u njemu vidjeli
čovjeka koji će satrti socijaliste i komuniste. Ne bi oni njega
potpomagali da on već tada nije govorio stvarno širokom pokretu.

 

Uz to, situacija u Njemačkoj, sa sedam milijuna nezaposlenih, bila je kao
stvorena za demagoge. Ali Hitler nikada ne bi uspio nadvladati svoje
protivnike da osobno nije privlačna ličnost, što se može osjetiti unatoč
nezgrapnom načinu na koji piše, čak i u Mein Kampfu, a osobito dok
slušamo njegove govore.

 

Moram čak priznati da nikad nisam mogao
zamrziti Hitlera. Onog dana kad je došao na vlast – dotad, kao mnogi
drugi, živio sam u zabludi i držao da je on nevažan – zaključio sam da
bih ga jamačno ubio kad bih mogao doći u njegovu blizinu, ali da
prema njemu inače ne osjećam nikakve osobne odbojnosti.

 

Dapače, iz
njega zrači nešto vrlo privlačno. To se osjeti čim vidimo njegovu sliku
– a ja osobito preporučujem fotografiju na početku njegove knjige u
izdanju Hursta and Blacketta, na kojoj Hitlera vidimo još kao
smeđekošuljaša.

U njega je patetično pseće lice, lice čovjeka što pati
zbog nepodnosivih nepravdi. Taj izraz podsjeća na lice s nebrojenih
slika razapeta Krista, samo što Hitler djeluje muževnije

i, nedvojbeno,
tako je Hitler sam sebe i zamišljao.

Možemo samo nagađati što je bio
glavni razlog njegove pritužbe protiv cijelog svijeta, ali u svakom
slučaju ta pritužba je tu.

On je stoga mučenik, žrtva. Prometej
prikovan lancima za stijenu, samoprijegorna junačina koja se sama
samcata bori protiv svih mogućih zala.

Ako je ubijao miša, znao je on
to prikazati kao borbu sa zmajem. Osjeća se, kao u Napoleona, da se
on bori sa sudbinom, da on ne može pobijediti, ali da ipak stoga
zaslužuje bolju sudbinu. Ta, tko da se ophrve suosjećanju s takvom
sudbinom; polovica filmova što ih gledamo imaju takav sadržaj.

On je također shvatio lažnost hedonističkog nazora na život.
Gotovo cijela zapadnjačka misao poslije prošlog rata, zacijelo cijela
»napredna« misao, prešutno je prihvatila da ljudi žele lagodan,
siguran i bezbolan život.

U takvom nazoru na život nema mjesta, na
primjer, patriotizmu i ratničkim vrlinama. Socijalist koji zatekne
svoju djecu kako se igraju rata obično se zaprepasti, ali nije sposoban
da im smisli zamjenu za olovne vojnike; olovni pacifisti nekako nisu
za igranje.

Hitler, stoga što je u svojoj neveseloj ćudi to vrlo snažno
osjećao, zna da ljudi ne žele samo lagodnost, sigurnost, kraće radno
vrijeme, higijenu, kontrolu rađanja i, općenito, sve ono što počiva
samo na zdravom razumu; oni, također, barem pokatkad, zažele
borbu, požrtvovanje, a da i ne spominjemo bubnjeve, zastave i smotre
odanosti.

Tri velika diktatora ojačali su svoju vlast nametanjem
teško podnosivih bremena svojim narodima. Dok socijalizam, pa čak i
kapitalizam, doduše nerado, kaže narodu: »Pružam vam bolji život«;
Hitler kaže: »Nudim vam borbu, opasnost i smrt«; a posljedica je da
mu se cijela nacija baca pod noge.

Kasnije će se oni možda predomisliti kad im sve to dozlogrdi, kao
što je bio slučaj za vrijeme prošlog rata. Poslije nekoliko godina klanja
i gladovanja »Najveća sreća za najviše ljudi« dobra je krilatica, ali
ovog trenutka za njih je još bolje »Bolje užasan kraj nego užas bez
kraja«. I sada dok se borimo protiv čovjeka koji ju je skovao, ne
smijemo potcijeniti njezinu emotivnu snagu.

»New English Weekly«, 21. marta 1940.

 

Naslov izvornika
THE COLLECTED ESSAYS, JOURNALISM AND LETTERS OF GEORGE
ORWELL (VOLUME I–IV)
Copyright © thc Estate of the late Sonia Brownell Orwell
Izbor i predgovor
VLADIMIR ROKSANDIĆ
Prijevod
MARIJAN KRMPOTIĆ
VLADIMIR ROKSANDIĆ

Post a Comment