Back
a

Turbulencija

Berlin-DDR-Nemacka-NATO

Dobro došli u pustinju postsocijalizma (Srećko Horvat i Igor Štiks)

Boris Buden
Djeca postkomunizma (1)

 

fotografija: Istočni Berlin, pixabay.com

Jedan neobičan sklop metafora obilježava žargon postkomunističke
tradicije:

  • obrazovanje za demokraciju,
  • demokratske učionice,
  • demokratski ispiti,
  • demokracija koja raste i dozrijeva, ali
    koja je možda
  • još uvijek u pelenama ili čini prve korake ili, dakako,
  • pati od dječjih bolesti. (2)Jezik postkomunizma otkriva paradoks
    koji ukazuje na nešto što je po svoj prilici najveći skandal
    novije povijesti: oni koji su dokazali vlastitu političku zrelost
    u takozvanim demokratskim revolucijama 1989.–90. nakon toga
    su, preko noći, postali djecom!

    Još jučer uspjeli su srušiti totalitarne

režime u čiju je ustrajnost i postojanost čvrsto vjerovao
cijeli takozvani “slobodni” i “demokratski” svijet, sve do posljednjeg
trenutka, i čije se snage pribojavao kao da se radi o nekom
nadnaravnom čudovištu.

 

Za borbu protiv komunističke prijetnje
taj je svijet mobilizirao sve političke, ideološke i vojne snage,
najveće državnike i vojskovođe, filozofe i znanstvenike, propagandiste
i špijune, a da nije uspio ni zaplašiti tu totalitarnu zvijer.

Ipak, unatoč svemu tome, one koji su je otjerali golim rukama
naziva “djecom”.

Još jučer ti su ljudi ponovno pokrenuli svjetsku
povijest, nakon što je već ležala na samrtnoj postelji, i pomogli
joj da, nakon toliko vremena, ponovno hoda uspravno. Ipak, oni
i sami danas moraju učiti prve korake.

Još jučer svijetu su održali
lekciju o hrabrosti, političkoj autonomnosti i povijesnoj zrelosti,
no danas se pred novim samoproglašenim gospodarima ponovno
moraju nametnuti kao njihovi poslušni učenici.

Još jučer bili su
spasonosni lijek za neizlječivo bolesna društva.

 Danas i sami
imaju dječje bolesti,

koje moraju preživjeti žele li postati sposobnima
za život. Kakvo se to čudo dogodilo preko noći? Koji je to
čarobnjak te ljude pretvorio u djecu?

Dakako, riječ je o politici. Dijete koje su odjednom prepoznali
u tim zrelim ljudima ne određuje ni rana faza psihološkog razvoja
koju zapravo nikada nisu ni napustili, niti je to plod psihopatogenog
fenomena infantilne regresije, nego se određuje kao političko
biće, zoon politikon par excellence.

 

1 Ovaj članak izvorno je objavljen pod naslovom “Als die Freiheit Kinder
brauchte”, u knjizi B. Budena Die Zone des Übergangs: Vom Ende des Postkommunismus,
Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag, 2009., str. 34–51. Tekst
je na engleski preveo sam autor, a u tom obliku objavljen je u časopisu Radical
Philosophy, br. 159, siječanj–veljača 2010., str. 18–25. Jedno drugo poglavlje
te knjige, “The Post-communist Robinson”, dostupno je u katalogu 11. istanbulskog
bijenala, What Keeps Mankind Alive: The Texts, Istanbul, 2009., str.

169–174.
2 Pozivanje na metafore povezane s djecom dugujem izlaganju D. Jovića:
“Problems of Anticipatory Transition Theory: From ‘Transition from…’ to
‘Transition to…’”, na skupu “Pojam tranzicije”, Zagreb, 22.–23. travnja 2000.

 

TEKST PRENOSIMO UZ DOZVOLU IZDAVAČKE KUĆE FAKTURA

(tehnička oprema teksta www.turbulencija.com)

Naslov izvornika Welcome to the Desert of Post-socialism, Edited by
Srećko Horvat & Igor Štiks, Verso 2015.
© Jana Baćević, Boris Buden, Ankica Čakardić, Marko Grdešić, Agon
Hamza, Srećko Horvat, Michael G. Kraft, Andrej Nikolaidis, Tanja
Petrović, Igor Štiks, Maria Todorova, Vladimir Unkovski-Korica, Mitja
Velikonja, Andreja Živković 2015.
© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015.
© za prijevod Damir Biličić i Fraktura, 2015.

Dobro došli u pustinju postsocijalizma, 2.deo (Srećko Horvat i Igor Štiks)

Post a Comment