Back
a

Turbulencija

Albanija Socijalizam Creator: Diego Delso Copyright: CC-BY-SA 3.0

Dobro došli u pustinju postsocijalizma, 2.deo (Srećko Horvat i Igor Štiks)

  • foto: Piramida Envera Hodže, Albanija
    Creator: Diego Delso
    Copyright: CC-BY-SA 3.0
1. deo: https://turbulencija.com/dobro-dosli-u-pustinju-postsocijalizma-srecko-horvat-i-igor-stiks/

Boris Buden
Djeca postkomunizma (2.deo)

Ideologoja zvana “tranzitologija”

Ljudsko biće kao političko dijete

nameće se gotovo kao idealan
subjekt demokratskog resetiranja, tj. novog početka.

Neopterećeno  prošlošću i posve usmjereno na budućnost, prepuno je energije
i mašte, poslušno i s lakoćom uči. Zrači slobodom, kao da je
njezino čisto utjelovljenje, no zapravo uopće nije slobodno. Dijete
je ovisno, odrasli ga moraju usmjeravati i potpomagati ga.

No time postaje samo još prikladnije za služenje društvu, poput idealnog
terena za novi početak.

Tako se neutraliziraju sva proturječja
koja provala slobode ogoljuje u društvu, ponajprije između
onih koji vladaju i onih kojima se vlada.

Nema tog odnosa dominacije
koji se doima toliko prirodnim i očitim poput odnosa između
djeteta i njegova zaštitnika,

nema tog

gospodarenja koje
je toliko nedužno i opravdano poput gospodarenja djecom.

Time
im se ne oduzima sloboda, nego se ona samo privremeno dokida,
odgađa, da se tako izrazimo, na neko vrijeme.

Dijete pod zaštitom
i pokroviteljstvom kao političko biće uživa svojevrsnu odgođenu
slobodu. A u slučaju da se jednog dana pokaže da je obećanje slobode
bilo tek obmana, uvijek se može reći da je to bila tek priča
za malu djecu.

Represivna infantilizacija društava koja su se
nedavno oslobodila komunizma ključna je karakteristika takozvanog
postkomunističkog stanja.

Iskazuje se u ideologiji postkomunističke
tranzicije, neobičnoj teoriji koja se posvećuje
zadaći shvaćanja i objašnjavanja postkomunističkog prelaska u
demokraciju.

I tu cinizam prerasta u (političku) znanost.

Iz perspektive
te politologije, postkomunizam se ponajprije shvaća kao
jedna faza tranzicije – odnosno proces transformacije “stvarno
postojećeg socijalističkog” (realsocijalističkog, realsozialistisch)
društva u kapitalističko demokratsko društvo. (3)

 

Politologija ne
vidi razloge zbog kojih bi tu tranziciju trebala shvaćati u okvirima
točno određenog povijesnog razdoblja.

Nedostaju joj temeljne
odrednice identiteta: konkretan postkomunistički politički subjekt
ili sustav, primjerice, kao i točno određen postkomunistički
način proizvodnje ili oblik vlasništva.

Politologiji zapravo uopće
ne treba pojam postkomunizma.

Draži joj je već spomenuti pojam
“prelaska u demokraciju”, pa unutar tog okvira razvija čak i posebnu
disciplinu kojoj je zadaća proučavanje tog procesa: “tranzitologiju”.

Ona se, pak, temelji na ciničnoj predodžbi o tome da
ljudi koji su vlastitom borbom došli do slobode sada moraju naučiti
kako u njoj valjano uživati.

Značenje tog paradoksa uvelike
nadilazi povijesnu situaciju u kojoj su se postkomunistička društva
Istočne Europe našla nakon 1989. godine.
Pojam tranzicije uveli su ortodoksni politolozi potkraj šezdesetih
i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kako bi objasnili
različite slučajeve promjene režima, ponajprije u Južnoj
Americi
i južnoj Europi.

“Tranzicija” je u tom izvornom obliku
označavala tek “vrijeme između dvaju različitih političkih režima”,
kako je glasila jedna minimalistička definicija iz 1984.
godine. (4)

Ta je tranzicija uvijek bila “prelazak od” ili “tranzicija
iz”: “iz autoritarne vlasti”, primjerice, kako glasi naslov knjige
trojca O’Donnell, Whitehead i Schmitter. Zapravo, politologija
se u to vrijeme fenomenom promjene režima uvijek bavila retrospektivno.
Nastojala izvući pouke iz povijesnog iskustva ex
post. Nije se toliko zanimala za budućnost jer je ishod takve tra-
dicije bio manje-više otvoren. Nije nužno imao ishod u demokraciji.

Nekakav autoritarni režim mogao se pretvoriti samo u drugi
oblik autoritarne vladavine. U to se vrijeme još moglo zamisliti
da bi neku vojnu diktaturu u Južnoj Americi mogla zamijeniti
marksistička ili čak i maoistička diktatura. Narod Čilea, primjerice,
demokratski je odlučio pod Allendeovim vodstvom krenuti
u svojevrsnu “socijalističku demokraciju”, no vojna hunta okrenula
ih je u posve drugome smjeru.

 

3 Ovdje se ponovno oslanjam na izlaganje Dejana Jovića. Zahvaljujem autoru
koji mi je omogućio uvid u cijeli tekst.
4 G. O’Donnell, L. Whitehead i P. Schmitter (ur.): Transitions from Authoritarian
Rule: Tentative Conclusions about Uncertain Democracies, Baltimore,
Johns Hopkins University Press, 1986., str. 3.

Čemu opsesivno objašnjavanje raspada Jugoslavije?

 

TEKST PRENOSIMO UZ DOZVOLU IZDAVAČKE KUĆE FAKTURA

(tehnička oprema teksta www.turbulencija.com)

Naslov izvornika Welcome to the Desert of Post-socialism, Edited by
Srećko Horvat & Igor Štiks, Verso 2015.
© Jana Baćević, Boris Buden, Ankica Čakardić, Marko Grdešić, Agon
Hamza, Srećko Horvat, Michael G. Kraft, Andrej Nikolaidis, Tanja
Petrović, Igor Štiks, Maria Todorova, Vladimir Unkovski-Korica, Mitja
Velikonja, Andreja Živković 2015.
© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015.
© za prijevod Damir Biličić i Fraktura, 2015.

Post a Comment