Back
a

Turbulencija

deca-komunizma-pad

Vikend+ // Boris Buden: Školovanje za glupost

U SARADNJI SA “FRAKTUROM” (ZAGREB) OBJAVLJUJEMO:

Pojam “djece komunizma” stoga nije metafora, nego označava
figuru podčinjavanja novome obliku “povijesne nužnosti” koja
pokreće i nadzire proces postkomunističke tranzicije.

pixabay.com

Na tim
premisama prijelaz u demokraciju počinje kao radikalna rekonstrukcija
do koje dolazi ni iz čega.

U skladu s time Istočna Europa
nakon 1989. nalikuje na krajobraz prepun povijesnih ruševina
koji nastanjuju isključivo djeca, nezreli ljudi koji bez tuđeg usmjeravanja
nisu u stanju organizirati život na demokratskim osnovama.

Sebe ne smatraju ni subjektima ni tvorcima demokracije
koju su zapravo osvojili borbom i sami stvorili. Oduzeta im je
zahvaljujući ideji i praksi postkomunističke tradicije, da bi se
sada vratila izvana, kao neki strani predmet koji moraju ponovno
usvojiti tijekom dugotrajnog, napornog i bolnog procesa.

 

U neobičnome
svijetu postkomunizma demokracija istovremeno
izgleda i kao cilj do kojeg treba doći i kao izgubljena stvar. Tako
se “djeci komunizma” mogućnost bolje budućnosti otvara isključivo
iz melankolične perspektive. Nije ni čudo, budući da njihova
postkomunistička sadašnjost tako nevjerojatno nalikuje na njihovu
komunističku prošlost. Ne pruža im slobodu izbora.

“Djeca
komunizma” ostaju što su jednom već i bila: marionete u povijesnome
procesu koji se odvija neovisno o njihovoj volji i koji ih
za sobom povlači u bolju budućnost. Stoga im je taj neobičan oblik
društvenog života koji nazivamo “tranzicijom” itekako znan.

Kao što je poznato, takozvani stvarni, realsocijalizam bio je prema
ideološkim premisama tek svojevrsno prijelazno društvo na
putu od kapitalizma prema komunizmu. Tako je jedan oblik
tranzicije
zamijenio drugi. Međutim, i apsolutna izvjesnost
i unaprijed zadana nužnost povijesnog razvoja i dalje su konstanta
tranzicije.

Zbog svega toga pitanje budućnosti u komunizmu smatra se
već odgovorenim, a pitanje prošlosti nema smisla. Jednostavno
se ne očekuje da djeca komunizma raspolažu kritički usmjerenim
pamćenjem komunističke prošlosti.

I upravo zbog toga pretvorena
su u djecu: kako se ne bi sjećala te prošlosti. Kao djeca, nemaju
prošlost.

Što je najparadoksalnije, čovjek tek u postkomunizmu
stječe upitan dojam o tome da komunizam zapravo nikada nije
ni postojao. Još 1991. Jean-Luc Nancy govorio je o gnjevu koji
preplavljuje čovjeka kada sluša sve te isprazne riječi o “svršetku
komunizma”.

Stav o tome da je povijest sada napokon završila
s marksizmom i komunizmom, kratko i jasno, njemu je bio
apsurdan:

>> Kao da povijest, naša povijest, može biti toliko nedosljedna,
toliko fantazmična, toliko nepouzdana i pahu-
ljasta [ floconneuse] da nas je stotinu pedeset godina
nosila na oblacima koji se učas raspršuju. Kao da je
pogrešku, čistu, jednostavnu i glupu grešku, tako moguće
ispraviti, regulirati, mobilizirati.

Kao da su tisuće
takozvanih “intelektualaca” bile obične budale i osobito
kao da su milijuni drugih bili još gluplji jer su se
dali uhvatiti u delirij onih prvih.<<

18 J. L. Nancy: “La Comparution/The Compearance: From the Existence of
‘Communism’ to the Community of ‘Existence’”, prev. Tracy B. Strong,
Political Theory, br. 20(3), 1992., str. 371–398, 375.

 

Džordž Orvel: Recenzija – Adolf Hitler »Mein Kampf«

Post a Comment